dc.description.abstract | Prostori koje generišu novomedijske tehnologije, koliko god oni bili apstraktni, predstavljaju kvalitativno novu formu medijskog okruženja i integrisani su u svakodnevni život tako da su, na neki način, postali konstituenti društvene realnosti. Utemeljeno u dualističkom, kartezijanskom shvatanju realnog i virtuelnog prostora, virtuelno još uvek ima konotaciju 'drugog' sveta, koji se ontološki i fenomenološki razlikuje od 'realnosti'. Ipak, virtuelnost kao karakteristiku novomedijskih tehnologija ne treba poistovetiti sa iluzijom, obmanom ili fikcijom i postaviti u opoziciju sa realnošću, jer se ona bazira na veoma realnim interakcijama. Pre bi se moglo reći da postoje različite vrste ili nivoi realnosti, i da virtuelno ima realnu egzistenciju koja se kvalitativno razlikuje od one u fizičkoj realnosti. Danas, kada svako mesto na planeti, ali i društene, političke i kulturalne aktivnosti imaju svoju digitalnu manifestaciju, da li još uvek možemo da govorimo o virtuelnom prostoru kao izolovanom fenomenu? Upravo zahvaljujući rasprostranjenoj upotrebi novih tehnologija kao što su pametni, mobilni uređaji ili telesno-orijentisani uređaji (wearables), iskustvo savremenog čoveka određeno je tehnološki posredovanom realnošću, odnosno proširenom realnošću. S tim u vezi, jedno od ključnih pitanja savremenog društva, a koja su predmet ovog teksta, jesu načini na koje tehnološki posredovani prostori redefinišu ne samo društvene odnose, već i poimanje identiteta, telesnosti i jastva. | sr |