dc.description.abstract | U tekstu se polazi od stanovišta da su svi ozbiljniji i značajniji teoretičari kiča kao
estetskog i kulturnog fenomena uočavali i skretali pažnju na njegovu antropološku dimenziju.
Svaki temeljniji istraživački napor u ovom istraživačkom polju vodio je, smatra autorka, zaključku
da se kompleksnost i multidimenzionalnost ovog fenomena ne može analitički savladati
i apsolvirati kategorijama objektivistički orijentisane estetike ili, pak, sociologije kulture.
Niti je, drugim rečima, kič samo određena predmetna datost koja iskazuje neosnovane pretenzije
na status umetničkog, niti su za pojavu i masovnu produkciju takvih datosti odgovorne
isključivo opšte kulturalne okolnosti savremenih društava. Stoga su se sve one, nazovimo
ih supstancijalističkim definicijama kiča, koje su ga određivale pomoću formalnih osobina
predmeta koje kvalifikujemo kao kič, ispostavile redukcionističkim i nedostatnim, naspram
onih drugih, relacionističkih definicija, koje su ga posmatrale polazeći od specifičnog odnosa
koji pojedinac uspostavlja sa tim predmetima. U centralnom delu rada tematizovana je
priroda tog odnosa kao univerzalne mogućnosti ljudskog odnošenja prema stvarima koje se
kao takvo može prepoznati u svim oblicima ljudskog postojanja. Jer, kako naglašava Ludvig
Gic (Giesz), ne postoji samo kičerska kvaziumetnost, već i kičersko ponašanje, samodoživljavanje,
ukratko, život u znaku kiča. Zaključak teksta predstavlja osvrt na fenomen kič-čoveka
kao turiste, odnosno izazova koji njegovoj spremnosti da proizvodi kič i da uživa u njemu
pruža turizam kao način na koji čovek modernog doba oblikuje svoje slobodno vreme. | sr |