Political and World-historical Courage in Hegel’s Philosophy

Abstract

The aim of this article is to develop a distinction between two types of courage in Hegel’s philosophy: political and world-historical, in order to show the limitations of the former. The concept of political courage, or Tapferkeit, features in Hegel’s political philosophy, and signifies the wartime form of mutual trust required of the modern citizen for defense of an established constitution. World-historical courage, on the other hand, relates to the personal virtue of the ‘great individual’, which acts as a force of destruction against decaying constitutions. The article shows that political courage for Hegel serves as an alternative to the idea of the contract as the foundation of state unity. However, when placed in comparison with world-historical courage, political courage does not fully correspond to its concept as defined by Hegel. I begin with Hegel’s critique of Hobbes, his rejection of the social contract theory, and his introduction of the concept of Tapferkeit as an alternative principle of political unity. In the next step I show that world-historical courage differs but also shares many similarities with political courage, which taken together reveal the limitations of the latter. In the end, I argue that only in the instance of Hegel’s conception of total war do political and world-historical courage coincide.

Cilj ovog članka je da se razvije razlika između dva tipa hrabrosti u Hegelovoj filozofiji: poli tičke i svetsko-istorijske, kako bih pokazao ograničenja prve. Koncept političke hrabrosti, ili Tapferkeit, figurira u Hegelovoj političkoj filozofiji i označava ratni oblik međusobnog pove renja koji se zahteva od modernog građanina u svrhu odbrane uspostavljenog ustava. Svet sko-istorijska hrabrost, s druge strane, odnosi si se na ličnu vrlinu ,velike individue‘, koja de luje kao destruktivna sila protiv ustava koji su u procesu dezintegracije. Kao što ću pokazati, politička hrabrost za Hegela služi kao alternativa ideji ugovora kao temelja državnog jedin stva. Međutim, kada se uporedi sa svetsko-istorijskom hrabrošću, politička hrabrost ne od govara u potpunosti svom pojmu kako ga definiše Hegel. U članku se prvo fokusiram na He gelovu kritiku Hobsa, njegovo odbacivanje teorije društvenog ugovora i uvođenje pojma Tapferkeit kao alternativnog principa političkog jedinstva. U sledećem koraku pokazujem da se svetsko-istorijska hrabrost razlikuje, ali i da deli mnoge sličnosti sa političkom hrabrošću, što uzeto zajedno razotkriva ograničenja ove druge. Na kraju, tvrdim da se samo u slučaju Hegelove koncepcije totalnog rata politička i svetsko-istorijska hrabrost poklapaju.