Education and Politikon Zoōn

Abstract

Aristotle’s definition of humans determines his understanding of education (paideia) in Politics as politikon zoōn. This definition should always be considered together with the other most important Aristotle’s statement about the human being, in which he claims that “man alone of the animals possesses speech (logós)”. The ability to speak becomes most important within the specific political partnership (pólis), which has at last attained the limit of virtually complete “self-sufficiency” (autarkeías). Contrary to “every household” where the eldest member “gives the law” (themisteúei) to sons and spouses, in the city (pólis), the “speech (logós) is designed to indicate (semaíneiv) the advantageous and harmful, and the right and wrong”. In sum, justice became political (dikaiosunē politikóv). It always appears like the outcome of an argument or dispute (krísis) on what is just (toū dikaíou). We should understand education (paideia) in the context of the previous statements. Dispute (amfisbetéin), the keyword of Aristotle’s understanding of education, appears in the first sentence of Politics VIII. Aristotle states that “they (people) dispute” the question of what “constitutes education and what is the proper way to be educated”. There is not one complete, definitive, and standard answer to the question of what is the best way to be educated that we should implement in the educational activities. Based on Aristotle’s view, I claim that the first purpose of education is not to determine and constrain the activity of the youth and citizens in general, but to provoke and facilitate the dispute on the essence and aims of education.

Aristotelovo shvatanje obrazovanja (paideia) iz Politike određeno je njegovom definicijom čoveka kao zoōn politikon-a. Ovu definiciju uvijek treba razmatrati zajedno s drugom po važnosti Aristotelovom izjavom o čoveku u kojoj on tvrdi da „od svih ostalih životinja, jedino čovek poseduje govor (logós)“. Sposobnost govora na taj način postaje najvažnija sposobnost u okviru određenog političkog ustrojstva (pólis), koje je konačno dostiglo potpunu „samodovoljnost“ (autarkeías). Nasuprot „domaćinstva“ u kojem najstariji član „deli pravdu“ (themisteúei) sinovima i supružnicima, stoji grad (pólis) u kojem „govor (logós) jeste sredstvo osmišljeno tako da ukaže (semaíneiv) na korisno i štetno, pa samim tim i na ispravno i pogrešno“. Rečju, pravda je politička stvar (dikaiosunē politikóv). Ona se uvek pojavljuje kao ishod rasprave, odnosno, kao rezultat spora (krísis) oko pitanja šta je pravedno (toū dikaíou). Potrebno je da i obrazovanje (paideia) razumemo u skladu s izloženim stavom. Kao ključna reč Aristotelovog shvatanja obrazovanja, spor (amfisbetéin) se pojavljuje u prvoj rečenici VIII. knjige Politike. Aristotel navodi da se „oni (ljudi) spore“ oko pitanja šta „čini obrazovanje i koji je pravi način postajanja obrazovanim“. Na ovo pitanje ne postoji jedan gotov i univerzalno primenljiv odgovor. Ne bi smo ni trebali obrazovanje vršiti isključivo na jedan način. Naprotiv, na osnovu Aristotelovog stava tvrdim da se glavna svrha obrazovanja ne ogleda u utvrđivanju i ograničavanju aktivnosti mladih i građana uopšte, već upravo u pozivu na provociranje građanskih sporova u kojima će se iznova preispitivati i prilagođavati suština i ciljevi obrazovanja.