Some Remarks on Unfocused Hatred: Identity of the Hated One and Criteria of Adequacy

Abstract

Thomas Szanto has recently argued that hatred could not be a fitting emotion because of its blurred focus. It thus cannot trace the properties of its intentional object. Although I agree with the core of Szanto’s account, I would like to discuss two connected issues that might be of importance. First, I want to address whether the unfittingness of hatred has anything to do with the possibility that the hated person does not identify with what they are hated for. I conclude that if the focus of hatred is blurred, hatred does not trace the identification of the hated person or group. Next, I propose a possibility that (certain) criteria of adequacy of hatred (why someone is treated by members of society as hateworthy) are embedded in the cultural and social framework in such a way that they are not necessarily intelligibly justified by their relation to the focus and import it has. Under such circumstances, with hatred still being unfitting, these criteria create quasi-correctness of hatred (actually, they trace properties of someone being hateworthy). If this is correct, it will enable us to keep the thesis that hatred cannot be fitting. At the same time, we could use political vocabulary to tackle hatred that is common in cases when a group will not give up their commitment to hatred and argue that some people or group of people is not to be hated under the hating group’s own criteria.

Tomas Santo je nedavno uveo tezu da mržnja ne može biti podesna emocija zbog toga što je njen fokus zamagljen, te prema tome ona ne može pratiti svojstva svog intencionalnog objekta. Mada se slažem sa osnovom Santovog argumenta želeo bih nešto više pažnje da posvetim dva povezana problema koja mogu biti važna. Prvo ću se baviti pitanjem da li nepodesnost mržnje ima ikakve povezanosti sa mogućnošću da omražena osoba ne identifikuje sebe sa onim zbog čega je omražena. Zaključiću da, ukoliko je fokus mržnje zamagljen, mr žnja neće pratiti identifikaciju omražene osobe ili grupe. Zatim ću pokušati da ukažem na mogućnost da (izvesni) kriterijumi adekvatnosti mržnje (zbog čega se neko tretira kao vredan mržnje od strane članova društva) budu ukorenjeni u kulturalnom i socijalnom okviru na ta kav način da nisu neophodno opravdani svojom vezom za fokusom emocije i značajem koji on ima. Pod takvim okolnostima, mržnja bi i dalje bila nepodesna, ali bi ovi kriterijumi kreirali kvazi-korektnost mržnje (zapravo bi pratili svojstva koja određuju da li je nešto ili neko vredan mržnje). Ukoliko je to tačno, mogli bismo da zadržimo tezu o nepodesnosti mržnje, a da u isto vreme možemo da koristimo uobičajeni vokabular koji koristimo u slučajevima kada grupa ne odustaje od svoje mržnje i kada je potrebno da argumentujemo da neke pojedince ili grupe ljudi ne treba mrzeti čak ni prema kriterijumima same grupe koja je nosilac mržnje.