Institutional Change and the Paradox of (Restitution and) Restauration of the Institution

Abstract

My intention in this text is to present the most significant contribution of some French philosophers and anthropologists to the notion of reconstruction and advancement of institutions. The paradox of change, reform or transformation of the institution – is an entirely new institution possible? How do institutions die? – lies in the difficulty or even impossibility to change something that manifests what we are as a group. If institutions really present or represent the relations among all of us, how can they be changed in the first place? Whence the capacity for change? What allows for the idea of the “new”?

U ovom tekstu mi je namera da pokazem najvažniji prilog nekih francuskih filozofa i antro-pologa u vezi sa rekonstrukcijom i poboljšanjem institucija. Paradoks promene, reforme ili transformacije institucije (da li je moguća potpuno nova institucija i kako umiru institucije?) zasniva se na teškoći ili nemogućnosti da se promeni nesto što manifestuje ono sto mi kao grupa jesmo. Ako institucije predstavljaju ili pokazuju zapravo relacije koje postoje između svih nas, kako je moguće menjati ih? Odakle kapacitet za promenu i kako je uopšte moguća ideja „novog“?