@book{
author = "Pavlović, Aleksandar and Zaharijević, Adriana and Pudar Draško, Gazela and Halili, Rigels",
year = "2015",
abstract = "Knjiga Figura neprijatelja: preosmišljavanje srpsko-albanskih odnosa donosi 24 teksta
koji obrađuju različite aspekte srpsko-albanskih odnosa. Podeljena na šest poglavlja,
Figura neprijatelja nastoji da obuhvati političke, kulturne, društvene i razne druge dimenzije
koje se dotiču iz rakursa političke teorije, sociologije, pedagogije, filologije i
književne kritike, antropologije, do filozofije i lingvistike.
Prvu celinu u knjizi, naslovljenu „Čija je to zemlja? Uspostavljanje srpsko-albanskog
neprijateljstva“, čini pet tekstova posvećenih samim korenima sukoba. U njoj se
traže uzroci uspostavljanja srpsko-albanskog neprijateljstva u prošlosti. Aleksandar
Pavlović u svom tekstu iznosi tvrdnju da su Albanci u srpskoj kulturi od sredine osamnaestog
pa sve do duboko u devetnaesti vek mahom razumevani kao veliki junaci, čestiti
i hrabri ratnici, te da negativna percepcija o njima kao o mučiteljima Srba, nalik
Turcima, nastaje tek u poslednjoj četvrtini devetnaestog veka. Prilog Srđana Atanasovskog
kroz pregled putopisne literature o Kosovu od polovine devetnaestog veka do
Drugog svetskog rata pokazuje kako se Kosovo u ovom periodu konstruiše kao objekat
interesovanja srpske javnosti. Istraživanje srpske štampe u doba Balkanskih ratova
koje je izveo Milan Miljković, pokazuje na koji se način ta negativna sterotipizacija
Albanaca kodifikuje u srpskoj kulturi u ovom periodu. Proučavajući radove Vladana
9
Đorđevića, Jovana Cvijića, Vase Čubrilovića i Ive Andrića, Ana Petrov formuliše provokativnu
tezu o postojanju rasističkih i kolonijalističkih elemenata u srpskom naučnom
diskursu ovog perioda. Najzad, celinu zatvara tekst Vladana Jovanovića o kontinuitetu
politike vođene na Kosovu i prema njemu u doba prve i druge Jugoslavije.
Drugo poglavlje, „Jugoslovenski pokušaj: albansko-srpski odnosi u ukrštenoj
perspektivi“ donosi komparativnu analizu Agrona Bajramija o načinima izveštavanja
o Kosovu i Albancima u beogradskoj Politici i prištinskoj Rilindji u ranijoj i skorijoj
prošlosti, dok Atde Hetemi koristi paradigme balkanizma i orijentalizma da bi opisao
ne samo načine na koje su Albance u doba SFRJ percipirali drugi narodi, već i način na
koji su razumeli same sebe. Marjan Ivković, Tamara Petrović Trifunović i Srđan
Prodanović se osvrću na tri prelomna protesta na Kosovu i pokazuju kako su
jugoslovenske političke elite njihovu socijalnu dimenziju kontinuirano predstavljale u
identitetskom nacionalnom čime su, paradoksalno, strukturno podsticale
artikulisanje albanskog nacionalizma.
Treći deo, „Čemu učimo nova pokolenja? Srpsko-albanski odnosi u udžbenicima“,
otvara tekst Aleksandre Ilić Rajković koji predstavlja pedagoško-istorijski pregled prikaza
Albanaca u srpskim udžbenicima u periodu od stotinu godina (1887-1987). Esilda
Luku razmatra znatno kraći period od tri godine u kojima najpre dolazi do cvetanja
jugoslovensko-albanskih odnosa, a potom do njihovog prekida , ispitujući uticaj komunističke
i postkomunističke ideologije na istoriografski prikaz Jugoslavije u razdoblju
od kraja Drugog svetskog rata do rezolucije Informbiroa. Tekst Nailje Malje-Imami
donosi kratak istorijat obrazovanja na albanskom jeziku od 1945. godine do danas na
Kosovu i na jugu Srbije. Najzad, Škeljzen Gaši nudi uporednu analizu predstavljanja
sukoba na Kosovu 1998-1999. godine u savremenim udžbenicima objavljenim na Kosovu
i u Srbiji, koja jasno pokazuje dijametralne suprotnosti zvaničnog diskursa o
ovim događajima u dve sredine.
U narednoj celini, „Ko su manjine i gde? Izazovi življenja među većinskim
Drugim“, sabrana su tri teksta koji obrađuju savremeni položaj srpske i albanske
manjine kao i njihove međuodnose. Proučavajući zanimljivu pojavu udaje Albanki
mahom iz planinskih regiona severne Albanije za Srbe iz Sandžaka i drugih krajeva,
Armanda Hisa postavlja provokativno pitanje – da li je izjednačavanje patrijarhalne i
nacionalističke matrice opravdano, odnosno da li patrijarhalni zahtevi mogu
nadjačati nacionalne? Kako se tačno gradi manjina i šta su parametri za formiranje i
održanje njenog identiteta, pitanja su koja se u naredna dva teksta obrađuju
posredstvom upotrebe albanskog i sprskog jezika. Dok Marija Mandić i Ana Sivački
pokazuju kako govornici albanskog jezika u Beogradu sve manje koriste svoj jezik u
komunikaciji, Inis Škreli istu pojavu beleži kod govornika srpskog jezika u Skadru i
okolini, što ima i šire implikacije, poput verodostojnosti zvaničnih statističkih
podataka koje često uzimamo zdravo za gotovo.
O tome kako su na raspirivanje etničke mržnje uticali intelektualci i kakva je bila
njihova uloga u srpsko-albanskom sukobu poslednjih decenija na Balkanu , posvećena
je celina „Intelektualci i rat: posrednici (ne)nacionalne pravde“. Tekst Rigelsa Halilija
10
nudi uporednu analizu čuvenog Memoranduma SANU i znatno manje poznate platforme
Albanske akademije nauka iz 1998. godine, i pokazuje u kojoj meri dva dokumenta
imaju srodnu strukturu koja podrazumeva jednostrano viđenje i viktimizaciju isključivo
svoje strane. Predrag Krstić i Gazela Pudar Draško u svojim radovima nude opširne,
komplementarne i kritičke preglede različitih viđenja i predloga koje su srpski intelektualci
od Dobrice Ćosića i Matije Bećkovića nadalje iznosili o Kosovu, a zatim i njihovih
reakcija na proglasenje kosovske nezavisnosti.
Srodna po temi, pretposlednja celina „Ubi me prejaka reč: pisci na borbenim
linijama nacije“ posvećena je književnosti i (anti)ratnom literarnom i/ili javnom
delovanju srpskih i albanskih pisaca. Književno-kritički tekst Saše Ćirića uzima u
razmatranje kompletan (nažalost ne osobito obiman) korpus savremene poezije,
proze i drame autora s Kosova i Albanije prevedene na srpski jezik i razmatra predstavu
o Srbima i uopšte o Drugome u ovim delima, uočavajući opšte tendencije po kojima se
razlikuju kosovska i albanska književna scena. Basri Čaprići i Anton Berišaj razmatraju
primere iz srpske i albanske književnosti u kojima se zagovara neprijateljstvo između
Srba i Albanaca i podržava dominantna antagonistička politika. Oba autora ističu
malobrojne primere onih koji su se suprotstavljali takvom pristupu, a Berišaj nudi i
obuhvatnije teorijsko određenje ratnog diskursa.
Tekstovi u završnoj celini „Ima li saradnje posle svega: kulturne i političke prakse
preko granice“ preispituju savremene društvene pojave kao što su, u radu Jelene Lončar,
status kulturnog nasleđa Srpske pravoslavne crkve u savremenom kosovskom zakonodavstvu
i implikacije koje to ima na opšti politički okvir Kosova, ili burdijeovsko
mapiranje umetničkog polja kroz sistematski prikaz različitih oblika savremene umetničke
saradnje između Srbije i Kosova u radu Ane Birešev. Najzad, poslednji tekst u
knjizi donosi razmatranje Adriane Zaharijević u kojem su srpsko-abanski odnosi sagledani
iz feminističke perspektive. Tekst postavlja pitanje o utopijskom karakteru zajednica
koje nisu zasnovane na teritoriji, krvi i zajedničkom sećanju.",
publisher = "Beograd : KPZ Beton / Institut za filozofiju i društvenu teoriju",
title = "Figura neprijatelja: preosmišljavanje srpsko-albanskih odnosa",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rifdt_1616"
}