Digitalizacija i pravo intelektualne svojine – globalni izazovi i mogućnosti za inkluzivnije javne politike1

Abstract

Polazeći kako od postojećih naučnih uvida, analize aktuelnih globalnih izazova, tako i od potreba društva u Srbiji, ovaj rad je usmeren na izučavanje mogućnosti promena postojećih javnih politika, koje bi uvažavale prava intelektualne svojine, očuvale prednosti digitalne transformacije, a pritom poštovale principe inkluzivnosti i socijalne pravednosti, kao i slobodu izražavanja i stvaralaštva. Podaci i uvidi izloženi u okviru sprovedenog istraživanja nedvosmisleno su potvrdili njegovu osnovnu polaznu pretpostavku: u kontekstu ubrzane digitalizacije, ekonomski slabiji subjekti lakše odustaju od različitih akata koji se odnose na sticanje i upravljanje pravima intelektualne svojine. Drugim rečima, digitalni jaz povećava i jaz kada je u pitanju dostupnost i, posledično, ekonomska i društvena valorizacija različitih prava intelektualne svojine. Prevazilaženje ove situacije moguće je samo uz primenu snopa mera koje bi vodile reformama postojećih javnih politika, među kojima su: sistemska analiza podataka o zahtevima za zaštitu različitih prava intelektualne svojine, procena realnih društvenih i privrednih posledica digitalizacije u ovoj oblasti, veća transparentnost u radu državnih organa, sistemska i ciljana edukacija i kritičko, prilagođenije usvajanje pravnih tekovina EU u ovoj oblasti.

Starting from the existing scientific insights and taking in consideration both the global challenges and the needs of the Serbian society, this paper examines the possibilities for improvements in the existing public policies that would respect the existing intellectual property rights (IPRs) and upkeep the advantages of digital transformation, but also respect the principles of inclusion and social justice, as well as the need to protect the freedom of expression and creation. All the data and insights collected during the research have confirmed its initial premise: in the context of rapid digitalisation, economically weaker subjects are more inclined to give up taking various steps related to the acquisition and management of IPRs. In other words, the digital gap significantly increases the gap in availability and, consequently, economic and social valorisation of various IPRs. Overcoming of this problem is only possible by applying a bundle of measures that would lead to the reforms of the existing public policies; among all those measures, a particular attention has been paid to the following: the systemic analysis of the data regarding various requests for the protection of different IPRs, the assessment of the main social and economic consequences of digitalisation in this field, an increased transparency in the functioning of governmental bodies, the specialised educational programmes and a more adapted adoption of the European Union’s acquis in this field.