@article{
author = "Caranti, Luigi",
year = "2018",
abstract = "The paper centers on some problematic theses of my book Kant’s Political Legacy. Human Rights, Peace, Progress (UWP 2017). This reconsideration is occasioned partly by comments I received and partly by my own process of self-criticism. I focus on the point that commentators have mainly criticized, that is, the link I suggest between human dignity and our capacity for moral behavior, or autonomy. The first part recalls the basic features of my Kant-inspired and yet in many regards anti-Kantian account of the relation between dignity and autonomy and replies to some criticisms received from orthodox Kantians. The second part is strictly connected to the first because it deals with the reasons we have to believe that we are autonomous. While in the book I sketched Kant’s own reasons for the ‘reality of freedom,’ as he puts it, I focus now on
Bojan Kovačević’s suggestion to look at characters in novels written by artistic geniuses (in particular Leo Tolstoy) to find indirect evidence in favor of autonomy. This allows me to reflect on the kind of evidence one
can legitimately expect in the proof at issue. Thirdly, I reply to a classical objection, ignored in the book, that impacts with equal force Kant’s ethics and my own position. The problem concerns people with temporary or
permanent impairment of rational capacities. If I let human dignity depend on our capacity for autonomous behavior, am I committed to the counterintuitive (and rather devastating) conclusion that children or people suffering from momentary or irreversible loss of rational capacity, and a fortiori of autonomy, do not have dignity and therefore do not deserve to be protected by human rights?, Članak se usredsređuje na neke problematične teze moje knjige Kantovo političko nasleđe. Ljudska prava, mir, progres (UWP 2017). Preispitivanje je jednim delom podstaknuto komentarima koje sam dobio a drugim delom procesom samo-kritike. Osnovni problem koji su komentatori uglavnom kritikovali jeste moj pokušaj da dovedem u vezu ljudsko dostojanstvo i našu sposobnost za moralno ponašanje, ili autonomiju. Prvi deo članka podseća na osnovna obeležja mog Kantom inspirisanog a ipak u mnogo čemu anti-Kantovog shvatanja veze između dostojanstva i autonomije i odgovara na neke od kritika koje upućuju ortodoksni Kantovci. Drugi deo je striktno povezan sa prvim budući da razmatra razloge zbog kojih mi verujemo da smo autonomni. Dok sam u knjizi skicirao dokaze samog Kanta za “stvarnost slobode” kako on to kaže, sada se usredsređujem na predlog Bojana Kovačevića da se indirektni dokazi u korist autonomije potraže u likovima iz romana kao delima umetničkih genija (posebno Lava Tolstoja). To mi omogućava da razmišljam od tome kakva se uopšte vrsta dokaza može legitimno očekivati u ovoj stvari. Treće, odgovaram na klasičnu primedbu, koja se u knjizi ignoriše, a koja podjednako pogađa Kantovu etiku i moju sopstvenu poziciju. Problem se odnosi na ljude sa trenutnim ili trajnim poremećajem racionalnih sposobnosti. Ako dozvolim da ljudsko dostojanstvo zavisi od naše sposobnosti za autonomno delovanje, da li se onda suočavam sa kontraintuitivnim (i prilično razornim) zaključkom da deca ili ljudi koji pate od trenutnog ili nepovratnog gubitka racionalnog kapaciteta, i a fortiori autonomije, nemaju dostojanstvo i stoga ne zaslužuju da budu zaštićeni ljudskim pravima?",
publisher = "Beograd : Institut za filozofiju i društvenu teoriju",
journal = "Filozofija i društvo/Philosophy and Society",
title = "Replies: Autonomy and Human Dignity. A Reassessment of Kant’s Political Legacy. Human Rights, Peace, Progress",
number = "4",
volume = "29",
pages = "598-614",
doi = "10.2298/FID1804598C"
}
